Na klupi

Crveni kaputić prošaran tankim pamučnim vezom isijavao se pod jesenskim suncem. Bablje ljeto je satkalo mreže od svilenkastih niti paučine. 
Ana je sjedila na klupi pokraj Meštrovića kojemu je vrijeme iscrtalo bore. Male ptičice cvrkutale su u polugolim krošnjama a miris dozrelog šipka ključao je s otvorene vatre iz dvorišta preko puta.
Pod prstima je osjetila uspomene koje su krile istrule iverice s klupe...bila je sretna nekoć..smijehom tjerala oblake...a sada,,,sve je postalo sumorno...
Sivi dim cigarete prljao je prosijani zrak,nebo je upravo navuklo pepeljaste zastore a vjetar je rastjerao zadnje vrtloge prašine s poljskoga puta...
Kukurizište je bez svilenih glavica sličilo na stari ,nazubljeni plot susjeda Đuke.
Začula je hihot djece i ugledala svoju umanjenu siluetu kako se poput vjeverice uspinje preko kišom natopljene kapije.
Neki novi klinci sada vuku puževu kučicu na putu do škole. Na tren se djevojčica u indigo kaputiću zaustavi pred osunčanom klupom,odloži torbu i sjedne pored Ane sa uzdahom olakšanja. Ana joj se nasmiješi dok se djevojčica stidljivo migoljila na ivici sjedala. -" otkopčao mi se remen na torbi..."-tužno prozbori. -"Pretežak je to teret za tvoja malena leđa"-uzvrati joj Ana osmijehom odobravanja. Dohvati ljubičasto-crvenu torbu i stegne remen koji se otkopčao pod teretom nepotrebnog gradiva. Djevojčica poskoči s klupe poput nestašne vjeverice,zahvali hihotavim glasićem i poput brze šumske vile nestade niz ulicu.
Ana ostade sama,sa svojim mislima...u bezvremenskom prostoru što miriše na izazov.

Upravo kad htjede zapaliti cigaretu,začu šuškanje na drugom kraju klupe. Pogrbljeni,mršavi starac sporim pokretima sjeo je odmoriti svoje umorne kosti. U drhtavim rukama stiskao je veliku,crnu vreću punu odbačenih plastičnih boca. Ana ga je šutke promatrala,a ironija života je bila nezaobilazan gost. -"Mogu li vam ikako pomoći?"-upita ga Ana. Starac je jedno vrijeme šutio a tada je iz prednjeg đepa ofucanog kaputa izvadio pohabanu maramicu i nespretno počeo brisati znoj sa čela. -"Eh dijete drago,meni samo Gospod može pomoći,da me uzme k sebi!"-tiho prošapta. Ana se sažali nad nesretnim starcem i ponudi mu šaku kovanica koji su joj zvonili na dnu džepa.

Dugo je sjedila pogledom uprtim u prostranstvo nebeskog plavetnila nadajući se da su snježno bijeli oblaci kočije za put u nebo... Sunce se lagano počelo spuštati s nebesko plavih zastora i uranjati u zemlju...Pred njom se razvukla široka panorama osjetila. Vjetar je mirisao na pečeno kestenje..a težačka crnica se spremala na počinak...baš poput Ane i klupa je nosila misli...na rukohvatima već su se izlizali inicijali slučajnih ljubavnika...
Ali nijema promatračica je još uvijek uzemljeno stajala i šutke pozdravljala prigušene lampe nad sokakom. Nije se dala zubu vremena nego se zorom prva umivala u rosi.
Ta vitka,vremešna dama Anin je dodir sa snovima koji nikada ne blijede...dodir s djetetom koje nikada ne stari unatoč pješčanom satu koji nemilosrdno curi..
I poput razigranog djeteta,,Ana će od pijeska sagraditi kule...od školjaka,most što spaja nasukane obale.
I čekat će nove goste na svom omiljenom odmorištu...možda će neka nova priča njenom romanu nacrtati lica,,,licima udahnuti dušu...a duši dati ime...i svrhu.

Primjedbe

Popularni postovi