Bosutski blues
Miris paljevine se i nakon dva desetljeća može namirisati iznad starog salaša na kraju sela. Palež kao da se uvukao u oblake i tek ponekad spusti se u kapljama kiše na zemlju kao podsjetnik na te dane. Te noći studen je okovala prazne ambare i usukane kučice u mraku.Tek se iz ponekog dimnjaka mogao namirisati oblak dima. Tama je zaklopila kapke prozora i prigušila svjetla ispred okućnica. Mrtva tišina je provukla svoje prste kroz gole krošnje starih hrastova uz put...I psi lutalice su se skrili u utorima drvenih ograda.
Spustili smo se iz kotrljajućeg autobusa u kojem je vladao muk straha i ushićenja.
Vratili smo se svojoj kuci!
Skromnoj,maloj,nedovršenoj ali ljubljenoj,najdražoj i najraskošnijoj koju moje oči vidješe,,,duša mi tu ostade,srce je još uvijek kucalo u šljivicima i voćnjacima na prašnjavim puteljcima uz prugu.
Suze su orosile majčino lice izrezano borama..,baš te noći kada je Vukovar, pao prvi put primjetih duboke brazde na njenom licu. Sijede su kose poprimile obrise inja a oči su skrivale duboku patnju.
Osjetih tada miris spaljenog kukuruza iako je berba davno trebala biti okončana..Garave pustopoljine nosile su povjetarac agonije....Bakrene zvijezde spustile su se odmah iznad krovova i poput krijesnica osvijetliše nam put koji bih poznala i po najljućem mraku. Bio je to put mog djetinjstva kojeg su prekinule čelične ptice što sipale su ubojite projektile. Bio je to put koji je proteklih mjeseci postao pust i usamljen,tek po koja vojnička čizma utisnula je trag u blatu.
Otac nas je dočekao na pragu,smoren i šutljiv. Bili su to teški dani za njega. Ali sada smo tu!
Često se s malih ekrana čuo poznati pozdrav Hrvatskim braniteljima ma gdje bili. A bili su svugdje. I u našem malom sokaku držali su svoju utvrdu.
Uz njih smo se osjećali sigurnima iako se često nebom lomio zvižduk ispaljenih granata,iako su sirene postale svakodnevica uz koju smo sa strepnjom čekali svako novo svitanje ....I.sunce je tada poprimilo nijansu crvenog,kao da se stopilo s palim vojnicima na ratištu. Smrt je postala imperativ.Svaki novi dan bio je prožet istim strahovima.
A Bosut...Bosut je i dalje mirno tekao,znajući da ce ljudi podignuti njegov most koji je junački pao..Znao je Bosut da će se i labudovi vratiti i ptice će se opet šepuriti nad njegovim staklenim odrazom.
Privlački most je ponovno ustao,poput prkosnog dječaka uzdignute glave oslobodio je neka nova sjećanja,otvorio put k budućnosti,obalama rasuo bečarac.
I nikad zaborav.
Spustili smo se iz kotrljajućeg autobusa u kojem je vladao muk straha i ushićenja.
Vratili smo se svojoj kuci!
Skromnoj,maloj,nedovršenoj ali ljubljenoj,najdražoj i najraskošnijoj koju moje oči vidješe,,,duša mi tu ostade,srce je još uvijek kucalo u šljivicima i voćnjacima na prašnjavim puteljcima uz prugu.
Suze su orosile majčino lice izrezano borama..,baš te noći kada je Vukovar, pao prvi put primjetih duboke brazde na njenom licu. Sijede su kose poprimile obrise inja a oči su skrivale duboku patnju.
Osjetih tada miris spaljenog kukuruza iako je berba davno trebala biti okončana..Garave pustopoljine nosile su povjetarac agonije....Bakrene zvijezde spustile su se odmah iznad krovova i poput krijesnica osvijetliše nam put koji bih poznala i po najljućem mraku. Bio je to put mog djetinjstva kojeg su prekinule čelične ptice što sipale su ubojite projektile. Bio je to put koji je proteklih mjeseci postao pust i usamljen,tek po koja vojnička čizma utisnula je trag u blatu.
Otac nas je dočekao na pragu,smoren i šutljiv. Bili su to teški dani za njega. Ali sada smo tu!
Često se s malih ekrana čuo poznati pozdrav Hrvatskim braniteljima ma gdje bili. A bili su svugdje. I u našem malom sokaku držali su svoju utvrdu.
Uz njih smo se osjećali sigurnima iako se često nebom lomio zvižduk ispaljenih granata,iako su sirene postale svakodnevica uz koju smo sa strepnjom čekali svako novo svitanje ....I.sunce je tada poprimilo nijansu crvenog,kao da se stopilo s palim vojnicima na ratištu. Smrt je postala imperativ.Svaki novi dan bio je prožet istim strahovima.
A Bosut...Bosut je i dalje mirno tekao,znajući da ce ljudi podignuti njegov most koji je junački pao..Znao je Bosut da će se i labudovi vratiti i ptice će se opet šepuriti nad njegovim staklenim odrazom.
Privlački most je ponovno ustao,poput prkosnog dječaka uzdignute glave oslobodio je neka nova sjećanja,otvorio put k budućnosti,obalama rasuo bečarac.
I nikad zaborav.
Primjedbe
Objavi komentar