50 LIPA

Srpanjsko sunce neumoljivo rastapa plastičnu kabinu na autobusnoj stanici.
Pokušavam se skriti u sjeni mladog oraha kupajući se u vrelim kapljicama znoja
...nigdje nikog...užarena cesta se pretvorila u kipuću fatamorganu.
...osjećam se kao Pale sam na svijetu..

Tromim koracima približava se patnik u kasnim pedesetima..
...na raštimanom bajku vuče vreću odbačenih plastičnih boca..

...tužnim pogledom pratim njegove korake i kroz stisnute zube opsujem skorojeviće koji u tom trenu hlade svoje debele stražnjice u lijepom plavom Jadranu,za nas obične smrtnike rijetko kad dostižnom.

U misli mi se opet ubaci crna,niska ženica koja se gradom gegala poput dječje kolijevke..
..njen hendikep nije ju spriječio da svakodnevno zaviri u vjerojatno sve kontejnere u gradu i da pošteno zaradi za fetu kruha.
Dojmila me se njena srčanost,ražalostila njena potreba,razljutilo društvo koje ju je šutnulo na sam rub ljudskog dostojanstva.
Često sam je sretala kako marljivo skuplja svaku bočicu,zamišljena u svom svijetu,ponizna u svakom koraku. 
Nisam joj nikada uputila ni riječ,iako sam silno željela. Nisam joj nikada pružila Jelačića iako sam ga pripremila za nju...nisam.
...bojala sam se njene reakcije,straha da je ne ponizim i ne oduzmem još ono malo dostojanstva koje je ponosno nosila na borama izrezanom licu.
Svaki put kad god bi prošla pored mene pitala sam se,ima li postelju u koju liježe,stol za kojim lomi svoj kruh sa sedam kora? 

Već neko vrijeme je ne vidjeh..
....služe li je još uvijek umorne noge,ima li još snage u njenim rukama?

Koliko li vrijedi ljudsko dostojanstvo?
Pišljivih 50 lipa?