PREKO GRANICE

Otiske stopa u blatu isprale su kiše. Gladna usta zavarana su crnim kruhom, duša je postala tek dim. Glasovi su prozujali zagrijanim tračnicama,kolodvori utihnuše.
Bodljikave žice omeđile su granice...ljudi su postali brojke.
Bog je osvetnik s oštricom od čelika.
Nema dovoljno Sunca za sve,,,,,ruke su tek gole kosti što usamljeno drhte za milost.
 Ali milosti nema,samo pomrčina koja se navukla na oči,..samo pohlepa koja nas učini fikusima.

Fraktura društva zaustavila je krvotok. Različitosti su sjeme koje treba zgaziti,osmijehe u  muk zakovati...živote učiniti sjenama.

Zar nismo svi jednaki?
Zar nam oči zajedno ne upiru pogled u zvijezde?
 Pod  istim nebom padalice sijevaju...nad istim oblacima duga crta boje.

Zar da prođem ispod duge da vukovima napunim utrobu,,,da se sakrijem iza mantije a misli izbrišem gumicom?

Što nas to tjera da prstom obilježavamo uljeze a od svojih kamenja sagradismo kulu babilonsku?

U grudima se okovalo inje...na usnama prokletstvo... u džepu smotuljci Judinih kopija.
Gradeći mostove postavismo zamke,voda se zamutila od  plutajućih nepoznanica...

 A gdje je ruka da te podignem kad dotakneš mulj?
Topla riječ kad te suze utope,,,zagrljaj kad ledina postane pustinja?
Zar je danas grijeh biti čovjek? Zar je doista nestao?

Boja tvoje kože  mojoj  zastavi ucrtava grb,tvoj materinji jezik,mojim stihovima je izazov,molitva koju šapućeš, s mojom,zajedno putuju istom Stvoritelju...

Ispod sive burke kriju se oči žene,krupne,tamne s krijesnicima što isijavaju iz svakog pogleda...majka,fenixica,femina...sestra ispod kože....u strah odjevena.